Pred televizorom

Ivan Starčević duboko je uvjeren u dvije stvari: da Hrvatska ima jednu od najgorih televizija na svijetu (i da takvu zaslužuje) te da je veslanje jedan od najvažnijih svjetskih sportova. Ni jedno ni drugo nije točno. Te dvije tvrdnje su – tvrde neki – usko povezane jer je jedan od važnih razloga što je toliko kritičan prema televizijskim sportskim novinarima upravo činjenica da oni ignoriraju veslanje, sport kojim se on bavi cijelog života pa stoga i danas izgleda kao mladić.

Kad bi veslanja bilo više na televiziji, vjerojatno bi i Starčevićeva kolumna bila nešto blaža, što – međutim – nikako ne bi bilo dobro.

Jer Starčević se izborio da ga smatraju prvim televizijskim kritičarem suvremene Hrvatske upravo zato što je nesmiljeno oštar prema svakome tko mu se na ekranu ne sviđa. Spreman je svojim poganim jezikom udarati po svakome za koga misli da mu nije mjesto na televizijskim ekranima, ali i po nekima koji se, doduše nikada na ekranima ne pojavljuju, ali iza kulisa odlučuju što će se na njima pojavljivati.

Mnogi to vrlo teško primaju. No tom novinaru starog kova, koji svaku svoju tvrdnju minuciozno provjerava, nije glavni cilj da šiba po televizijskim trudbenicima kako bi utjecao da se program popravi. Njemu je mnogo važnije da zabavi onog tko čita njegovu kolumnu. Često nakon, izlaska novog broja pita kolege koliko su se puta nasmijali dok su je čitali, a ako je to bilo barem dva puta, on je jako zadovoljan.