Neko drugi

“Liričaru Kazazu na osnovu pročitanog iz zbirke Neko drugi – naprosto vjerujem. Uprkos frekventnosti riječi koje skoro da su prognane iz savremene lirike, smrt, ništavilo, vječnost itd., ovaj rukopis nema ni trunku pretencioznosti, a posjeduje rijetku dragocjenost u današnjoj produkciji lirskih tekstova: egzistencijalno jamčenje koje očito stihove čuva od pogrešne intonacije.

Izraz u ovoj poeziji je sveden, slike jednostavne. Ali, egzistencijalna strava i čežnja za nemogućim – za podmlađivanjem – daju ovom rukopisu autentičan, tragičan štimung. ‘Drug iz srčanog ožiljka’ je kao alter ego, kao sama smrt ili njen metafizički kreator, odlična personifikacija straha koja povezuje pjesme iz prvog dijela. Cijeli rukopis je lišen artizma, ali vođen rukom čovjeka koji smireno, sa smislom za mjeru, piše na ivici, zagledan i u sebe, osluškujući svoje tijelo, i u ponor smrti koji ga zove.

Među pjesmama ima niz onih koje će ostati kao što su ‘Banja Olovo’, ‘Mudrost bolesti’ ‘Zmijin svlak’, ‘Potvrde smrti’, ‘Zarobljena smrt’, ‘Gospodar slučaj’. Među njima su i dvije programske pjesme, prva ‘Obasjanje tijela’ i posljednja ‘Sjeme’. Naravno, ovaj niz je nepotpun i vrijeme će mu dodavati i oduzimati naslove.

Svoju smrt / Čeznem u riječi isklesati, kaže Kazaz (‘Vječnost’). Ovaj pokušaj da se mimo posezanja za religioznim formulama i metaforama misli ‘nemislivo’ i pjeva ‘nepjevljivo’ jeste na momente udivljujući. Pjesnik je ‘istraživač ništavila’, ali ne nekog apstraktnog, već onog koje je samo njemu namijenjeno.

Čini mi se da u bosanskohercegovačkoj poeziji nije bilo ovakvog zrelog pokušaja da se nešto o čemu nemamo nikakvo direktno iskustvo, već samo indirektne naznake, starenje, bolest, urušavanja oko nas i u nama, strah, obuhvati jasnim, a estetizujućim jezikom.”

Dragoslav Dedović