Kamara obscura

Tamna otočka soba, bez grijanja i bez klime, ali u kojoj se živi. Soba s mirisom, i soba s pogledom. Soba s ljudima; s toplim i gunđavim, duhovitim i peckavim, živim i neumornim mi. A kroz prozor te sobe, svoje kamare obscure, Senko Karuza gleda svoje i naše otoke: Vis i Hvar, Lopud i Palagružu, Liku i Istru, Zagreb i Europu, male i velike škoje, sve tamo do Martinika. Prizori iz robovlasničkog turizma, Tuđi na svome, Prstaci, Zadrživi razvoj, More je njihovo, ali oni su naši… ni trunke patetike u tom hvatanju svijeta koji nestaje, ni trunke gorčine u opisivanju onoga koji nam nastaje pred nosom. Prezent je ovdje apsolutni pobjednik, i mi (čitateljsko) se smijemo ovim pričama i uživamo u vlastitom gubitku i predaji, barem onoliko koliko i ona prisna množina koja ih nastanjuje. Karuzin mali književni dragulj jedna je od onih knjiga koje u životima čitatelja imaju posebno mjesto: znamo zašto ih čitamo i zašto im se vraćamo, uvijek iznova.