Našu je generaciju zapalo da svoje živote privodi kraju u ružnoj epohi tzv. tranzicije. Jedino sredstvo kojim raspolažemo za borbu protiv društvenih nevaljalština i nepravdi jesu riječi, jezik i govor, a sprdnju s našim pokušajima da to činimo pravi strašna činjenica da na vrhu ljestvice svega onoga što je u tranzicijskom dobu izgubilo vrijednost stoji upravo govor, jezik, riječ. Ima li dakle smisla pisanom riječju javno djelovati u borbi za opšte dobro ? Čemu – orati more ? Zar to nije čista glupost i teški apsurd ? O uzaludnosti ljudskih pokušaja da se “popravi svijet” u ovdašnjoj kulturnoj tradiciji postoji alegorija o “ispravljanju krivih Drina”, a u biblioteci sarajevskog Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti sačuvan primjerak “Na Drini ćuprije” na čijoj je prvoj stranici pisac ispisao posvetu svome kolegi Marku Markoviću, autoru knjige pripovjedaka s naslovom “Kriva Drina”. Ta posveta glasi:
Dragi Marko !
1. Sve su Drine ovog svijeta krive.
2. Nikad ih niko neće ispraviti.
3. Nikad ne smijemo prestati da ih ispravljamo.
Ako su najblistaviji umovi Svete Matere Crkve kroz stoljeća srednjega vijeka mogli ispisivati hiljade stranica rasprava o samo jednom pitanju: Koliko anđela može stati na vrh šivaće igle ? – ne može biti apsurdan i glup pokušaj da se u poharanoj i obeznađenoj Bosni započne posao koji se zove “ispravljanje krivih drina” i “oranje mora”. (A. S.)