Možda Esther

Je li njeno ime doista bilo Esther – njenoj prabaki s očeve strane koja je ostala u praznom stanu u Kijevu 1941. godine, nakon što je njena porodica pobjegla? A riječi na jidišu, riječi kojima se ona s povjerenjem obratila njemačkim vojnicima – ko ih je tamo čuo? A kad su vojnici pucali u staru babušku, “bez razmišljanja i rutinski” – ko je stajao na prozoru i gledao?

Nedovršena porodična historija, koju Katja Petrowskaja pripovijeda u nizu kratkih poglavlja, mogla se pretvoriti u tragični epohalni roman: student Judas Stern, njen prastric, osuđen je na smrt zbog pokušaja atentata na njemačkog ambasadora u Moskvi 1932; Sternov brat, revolucionar iz Odese, u ilegali je uzeo prezime Petrowskij; pradjed je osnovao sirotište za gluhonijemu jevrejsku djecu. Ali ako čak ni porodično ime nije izvjesno, šta onda zapravo možemo znati?

Umjesto epskog širenja grandiozne građe, autorica piše o svom putovanju na mjesta događanja, osvrćući se na fragmentirano, traumatizirano stoljeće, fokusirajući se na ličnosti čija lica više nisu vidljiva.

U kakvoj praznini povijesti su ovi ušutkani preci zarobljeni? Kroz prizmu slomljenih sudbina Petrowskaja prati obrise nestale Srednje Evrope i donosi priču o dvadesetom stoljeću u kojoj se izmjenjuju svjetlo i tama, snaga i krhkost, slava i poraz.