Greta balada o Migfoldu/tamni, emocionalni transrealizam

U savremenom svijetu posthumanističke realnosti, antropocentrizma, tehnokracije i raznih drugih vidova normalnosti masovne kulture puste zemlje čovjeka, Faruk Šehić nije „normalan“ čovjekopisac. Revolucionarni je umjetnik riječi o ratu i njegovim posljedicama. Radikalni perspektivista empatične imaginacije beznađa i nade. Ruinoznanac. Svojim književnim izumima vizionarno stvara protezu ili nadomjestak, zamjenu, surogat osakaćenog svijeta stvarnosti. Takva je i njegova transnovela Greta podnaslovnog određenja „balade o Migfoldu/tamnog emocionalnog transrealizma“, skrajnute lijepe književnosti u melanžu različitih književno-umjetničkih žanrova. Ta i takva Greta je novi uspjeli pokušaj njegovog starijeg, također uspješnog, pjevanja osakaćenog svijeta iz istoimene kratke priče iz Priča sa satnim mehanizmom, a sadrži i čestice Knjige o Uni. Novo pjevanje Grete je organski produžetak njene stare kože, koja je svakako bez kraja i konca. U novoj Greti novi je i Migfold, transrealni everyman. Migfold je mjenjolik svjetlosti i tame, novofotonske garganovske tame iz Knjige o Uni, svelik dobra i zla i svega između, vanzemaljski iskupitelj svojih (everymanovskih) grijeha na kažnjeničkoj planeti Zemlji, fotonski svemirolik isto tako fotonske bajke za odrasle. Grete. Ona je i literarno-naučno-fantastična rapsodija i spekulativna fikcija o raspadu Jugoslavije iz (mikro)kosmičke vizure jednog malog, a i odraslog dječaka, autofikcijskog naratora u mjenjoliku književnika, koji ozbiljno shvata čitanje knjiga, pa može i najozbiljnije razumjeti smisao svega što postoji. Greta, njegova lična Gospa od Svjetlosti, imala je, kao i on, sposobnost vidjeti čudesa jer nije izgubila djetinju iskrenost. Greta je eklektični labirint svjetla i mraka, umjetnički vremenskoprostorni produžetak osakaćene stvarnosti i njene memorije i organske postapokaliptične rekonstrukcije predapokaliptičnog svijeta u nežanrovskoj svemirskosti jedinstva svega živog i neživog, i svih živih i neživih. Kao takva, ona je najstvarniji izraz stvarnosti, mada je to svijet u kojem mašta diktira zbilju. A sve što se može zamisliti može se i ostvariti.

Selma Raljević

U rukama držite rijetku knjigu: i po dubini, i po stilu (koji ostavlja podbuhlo priče-pričanje inih daleko iza svojih leđa) a, bogami, i po odvažnosti. Knjigu o svjetlosti. U njoj ni nauka ni religija ne uspijevaju da objasne ono sto Šehić mistično “hvata” Gretom, i to najviše “glasom” svijesti koja nam cijelu tu priču pripovijeda. S početka, Šehić upozorava da ne može sve stati u jednu knjigu, al’ mu onda to nekako magično-fakirski i uspije! Ako se pitate kako, odgovor je zbog ovog “glasa” svijesti koji kao da ima moć da prati svjetlost (iliti sebe) u svemu i može da poveze organsko i neorgansko, materijalnost i valovitost stvarnosti, mikro i makro, prošlost i budućnost, san i javu, te pokaze da je sve na svijetu ista svjetlost koja titra raznoraznim frekvencijama, ukazujući da baš zbog toga, u ovoj našoj blago distorziranoj i dobrano precijenjenoj stvarnosti bi trebalo da mene boli kad ti povrijediš mene, tebe boli kad ja povrijedim tebe, mene boli kad ja povrijedim tebe, tebe boli kad ti povrijediš mene, mene boli kad ti povrijediš sebe, tebe boli kad ja povrijedim sebe, da, baš zbog toga, kad nekom koljenom klečiš na vratu, sebi klečiš. Koljenom na vratu.

Da je knjiga riba, morali bi je ufatit’ negdje, gledat’ i pustit’, il’ zarobit’ i izučavat’, il’ skuhat’ i svarit’. Al’ Greta je iskonska, mitska riba (i po!); nije ni za razonodu, ni za ljubimca, ni za hranu stomaku. I sam njen prevrtaj u hladovini dubljaka, bljesak njenog stomaka u muljevitoj vodi, dovoljan je da nam povrati nadu u život bez da od toga stvori nešto kabasto, nego pruža nagovještaj dubljeg, duljeg, daljeg i dragocjenijeg shvaćanja sveg ovog našeg bivstvovanja. A kamoli da te kap te muljevite vode frcne, vrelo i nejasno, ko iskipjeli majčin sataraš, da te povrati u budućnost svačijeg izbjeglištva.

Ismet Prcić